среда, 16. децембар 2009.

THE NECKS 3.deo ~ Preporuka : THE NECKS - Sex (Fish of Milk, 1989)

Australijski trio THE NECKS su: Chris Abrahams (klavir), Lloyd Swanton (kontrabas) i Tony Buck (bubnjevi)

Za promenu predstavljam jedan malo stariji album sada vec legendarnog minimalist jazz trija THE NECKS. Tacnije, ovo je njihov prvi album izdat pre tacno dvadeset godina. Kada se posmatra sa ove distance, u situaciji kada se mogu pohvaliti petnaestim oficijalnim izdanjem u svojoj diskografiji i gomilom uzbudljivih zivih nastupa sirom sveta, moze se videti da su majstori repeticije tada, podjednako kao i sada, imali jasnu viziju stvaranja muzike oslobodjene predrasuda, stega i zanrovskih sablona. Kuda ce se kretati i kako ce se muzika dalje razvijati, verujem da oni ni danas nisu sigurni, sto dokazuje i njihov poslednji album. Ova tvrdnja najbolje dolazi do izrazaja kada su zivi nastupi u pitanju (uverili smo se ove godine na Ring Ring festivalu), gde muzika pocinje postepeno i suptilno da se razvija kao slobodna improvizacija, tece polako, tiho, sa blagim pomacima i gotovo neprimetnim promenama, probija se do usiju i umova slusalaca nenametljivo i sve nas uvlaci u muzicku odiseju iz koje nema izvlacenja, a povratak je moguc samo kada oni tako odluce. Stvaranje atmosfere je uvek kod njih ispred razmetanja virtuoznoscu i pokazivanja tehnickog umeca. Originalnost i doslednost u tome je ono sto ih cini jedinstvenim godinama unazad, bezobzira sto se u njihovoj muzici mogu prepoznati uticaji minimalizma i kraut-rock-a u simbiozi sa jazz-om i avangardom. Majstorstvo je iskoristiti muzicko nasledje na pravi nacin, inkorporirati u to sopstvene ideje, stvoriti na neki nacin svoj muzicki jezik i tako slusaocu pruziti neponovljivo muzicko iskustvo. Njima je to do sada uvek polazilo za rukom. Posto svaki njihov album ili zivi snimak zasluzuje poseban osvrt, dalje cu se ograniciti samo na ovo vanvremensko debi izdanje koje i dan danas zvuci autenticno. Mogu misliti kakve su u to vreme bile reakcije, posebno tradicionalno naklonjenih jazz kriticara i ostalih muzickih konzumenata.

Vracajuci film sta sam najvise preslusavao od The Necks poslednjih godina, mogu da kazem da je to upravo ovaj album i to verovatno nije slucajno. Nekako mi je on privlacio uvek najvise paznje, a koncentracija koja je vrlo bitna kod ovakvih maratonskih albuma (56 min. neprekidne svirke, sto ce karakterisati i vecinu kasnijih izdanja), ovde se uvek z
adrzavala na pristojnom nivou. Paznja igra veliku ulogu, zato sto su promene gotovo mikroskopske, od pocetka pa do samog kraja. Ritam Tony Buck-a je spor, repetitivan, "valjajuci", sa minimalnim odstupanjima i promenama tokom svirke. Abrahamsove klavirske fraze pojacavaju utisak hipnoticnosti uz povremene "upadice" koje kao da dolaze iz daljine (dubine). Lloyd Swanton na kontrabasu, kao verni pratilac, drzi se ritmicke osnove i isporucuje dubok i mocan zvuk, povremeno koristeci gudalo. Muzika je vrlo slojevita. U svakom trenutku imamo frazu koja se ponavlja, a uporedo sa njom ili u pojedinim momentima isplivavaju zvucne "senzacije" kojima se unose promene i menja ukupna zvucna slika. Mnogi elementi albuma su naknadno nasnimljeni na prvobitni piano-bass-drums osnov. Ukupno, sve asocira na beskrajno kretanje uz najrazlicitija iznenadjenja koja vas cekaju, ako se usudite da krenete na ovo jednocasovno putovanje.
The Necks su, mogu sigurno da kazem, vec ovim debijem davne 1989. god., zadali visoke standarde prvenstveno sebi, ali i drugima. Oni nisu klasican jazz trio koji pretabava milion puta preslusane teme, a nisu ni avangardisti koji se cesto gube u svojoj muzickoj viziji i isporucuju nesto cije postojanje je samo sebi svrha. Takodje, nisu ni muzicari koji strogo kopiraju uzore bez trunke zelje za inovativnoscu. Za ovih 20 god. stvorili su svoj muzicki svet prepun uzbudjenja, a kako stvari stoje od te tradicije ne odstupaju ni u ovoj godini, a nadam se ni u godinama pred nama.
"Sex" je definitivno izdrzao probu vremena i sa sigurnoscu mogu da tvrdim da se radi, ako ne o najboljem, onda o jednom od boljih albuma u njihovoj dugogodisnjoj karijeri. Preporucujem ga, posebno onima koji tek ulaze u celu pricu, kao uvod, ali i kao nesto cemu ce se verovatno uvek vracati.


Preporuka : JONAS REINHARDT - Jonas Reinhardt (Kranky, 2008)


Minimalizam, analogna elektronika i kraut-rock motorik bitovi su ono sto obelezava prvi i za sada jedini album Jonas Reinhardt-a koji je izdat za poznatu etiketu "Kranky" records. Ceo album ima taj familijarni old-school prizvuk koji asocira na "Tangerine Dream", "Cluster", "Harmonia" i slicne bendove iz zlatnih godina kraut-a. Hipnoticka repeticija, preciznost i jednostavnost su karakteristike ovakve muzike koja i danas ima verne postovaoce. Njen uticaj na savremenu scenu je nemerljiv, koliko god to izgledalo neverovatno ljudima koji sasvim povrsno smatraju da muzicari sa Engleskog govornog podrucja imaju primat i superioran polozaj u muzickoj istoriji. Odjeci kraut-rock-a su na svakom koraku: celokupna elektronska scena, post-rock, math-rock, pa cak i jazz (sto je prosto za nepoverovati) i sve ostalo sto vam padne na pamet. Neopravdano bi bilo zapostavljati ceo jedan pokret koji je na polju inovacije ucinio mnogo i odvukao muziku na sasvim drugu stranu. Reinhardt-ov album je primer odavanja pocasti uzorima u najcistijem obliku. Puna preporuka za sve kojima je danasnja rock scena dosadila, "digitalna elektronska onanisanja" takodje, a nisu gadljivi na analogni elektronski zvuk starije generacije i psihodelicnu "space" muziku.

*JONAS REINHARDT