субота, 16. јануар 2010.

Preporuka bez teksta : RAFAEL ANTON IRISARRI - Daydreaming (Miasmah, 2007)


- ambient-modern classical -
*****
*RAFAEL ANTON IRISARRI

Preporuka sa zadrskom : SUPERSILENT - 9 (Rune Grammofon, 2009)




Norveski 'avant-free-jazz-noise-electroacoustic'... sastav "SUPERSILENT", iznenadio je svoju publiku devetim po redu albumom koji je izasao prosle godine za izdavacku kucu "Rune Grammofon". Ista je ostala samo izdavacka kuca, jednobojan omot i redni broj kao naslov albuma i numera na njemu, ali je zato muzika, sto je i najbitnije, potpuno drugacije koncipirana nego sto je to bio slucaj sa predjasnjim radovima, ciji pocetak izdavanja datira jos iz 1997. godine. Na ranijim izdanjima "Supersilent" su cinili: Arve Henriksen (truba), Stale Storlokken (keyboard), Jare Vespestad (bubnjevi) i Helge Sten a.k.a. "Deathprod" (elektronika, produkcija). Svako od njih na svom maticnom instrumentu i svi zajedno su u prvih osam nastavaka pokazivali neverovatnu snagu i sposobnost transformacije, koja je obicno pocinjala kao tiha, a kasnije se razvijala u haoticnu i bucnu improvizaciju ciju ste nit mogli ispratiti samo pazljivim i krajnje koncentrisanim slusanjem. Ovo sve pod uslovom da imate pripremljeno uho za neobicne zvucne oscilacije i ekstremne muzicke zaokrete u punoj brzini. Potpuno beskompromisna muzika u svakom pogledu. Narocito bih preporucio sedmicu (Rune Grammofon, 2005.), koja je jedina izasla kao DVD izdanje na kome se moze i videti kako izgleda njihov zivi nastup i funkcionisanje na sceni.
Medjutim, na zadnjem albumu po prvi put je zastupljen trio muzicara (bez bubnjara), na Hammond orguljama.
Nema trube, nema suludih i izlomljenih ritmova i elektronskih zvucnih udara od kojih podrhtava tlo. Po prvi put je sve mirno i tiho, sa bukom u nagovestaju, kao zatisje pred buru, gde nas muzicari ovim, reklo bi se, prelaznim radom pripremaju za buduci nalet u vidu zvucnog cunamija.
Devetka je
potpuni zaokret u njihovoj zajednickoj karijeri i mozda ce vise odgovarati onima koji se ranije nisu susretali sa muzikom "Supersilent", a moze predstavljati blago razocaranje za tvrdokorne fanove cija su ocekivanja verovatno bila drugacija. Ja sam ovaj album shvatio kao logican korak zrelih muzicara, koji su hteli da se u potpunosti oprobaju u svetu ambijentalnog zvuka i "ekstremne tisine", jer ona i cini segmente njihovih ranijih, sto zajednickih, sto solo radova. Nedostatak bubnjara moze se osetiti u jednoj ravni, ali sustinski to odsustvo mogu pretvoriti u prednost i naterati sebe da u ovim okolnostima iznadju nove puteve za svoju muziku. Mislim da su devetim albumom napravili uspesan iskorak u prevazilazenju novonastale situacije i da ce kroz nova izdanja nastaviti da izrazavaju slobodu i nesputanost koju muzika treba da ima.
Meni je sve ovo zanimljivo, a za ljubitelje buke, fri-dzeza...i svega ostalog sto je krasilo njihovu muziku, ostaje prvih osam nastavaka.