петак, 12. фебруар 2010.

Preporuka : POOLPLAYERS - Way Bellow the Surface (Songlines, 2008)



*****
- Arve Henriksen (truba, vokal, elektronika), Benoit Delbecq (klavir), Lars Juul (bubnjevi, elektronika) i Steve Argüelles (bubnjevi, elektronika i elektronski efekti) -

Norveski trubac Arve Henriksen uveliko je poznat ljubiteljima savremenog dzeza po svojoj plodnoj karijeri koja obuhvata pored solo radova i ucestvovanje u mnogobrojnim projektima (najpoznatiji je "Supersilent"), gde jasno pokazuje otvorenost za savremene muzicke tendencije, eksperimentisanje sa stilovima i sl. Njegova "sanjiva" truba uvek stvara specificnu etericnu atmosferu i kao takva prepoznatljiva je i primamljiva ljubiteljima ECM-ovog poimanja dzeza, ali i postovaocima ambijentalnog zvuka koji se vrlo lako mogu pronaci u njegovom izrazu.
Pred nama je izdanje za koje u prvi mah nisam ni znao da je nastalo kao plod saradnje Arve Henriksena i njegovih internacionalnih kolega (francuski pijanista, britanski i danski bubnjar), takodje istaknutih u raznolikim postavama.
Ni ovde se ne bezi od kombinovanja sporih minimalicticnih kompozicija sa suptilnim improvizacijama i periodima tisine koji na ovom albumu imaju legitimno i sasvim opravdano mesto. Osnovni problem je sto obicno takvu muziku slusaoci dozivljavaju kao smrtno dosadnu. Postoje odredjene predrasude tako da mnogi ne pokusavaju ni da se upuste u preslusavanje. Na srecu, pazljivim slusanjem, veoma
lako se losa predubedjenja mogu razbiti, jer muzicari na vrlo sofisticiran nacin uspevaju da sjedine sopstvena muzicka iskustva i senzibilitete. Ni u jednom trenutku ne postoji "prazan hod", sto predstavlja staru boljku u slicnim radovima. Tome doprinose njihova savrsena medjusobna interakcija i razumevanje. Posebno bih izdvojio odlicnu simbiozu dva bubnjara u poigravanju apstraktnim ritmovima, sto ovaj CD izvaja od Henriksenovih solo radova. Znaci, uvek je prisutna ideja i uvek je prisutna "akcija", i nije sve jednolicno i staticno. Neizostavna je upotreba elektronike i razlicitih efekata pored standardnog arsenala instrumenata, ali nikako isforsirano i besciljno, tek da se ne bi odstupilo od manira mnogobrojnih skandinavskih muzicara. Sve je smisleno ukomponovano sa izvesnom dozom improvizacijske slobode. Daju se primetiti skandinavski folk elementi koji su vec postali Henriksenov zastitni znak, pri cemu se ne preteruje ni u tom segmentu, inace bi se druzenje sa ovim albumom zavrsilo posle prvog slusanja. Henriksen i ovde ponekad, prilikom sviranja trube, zvuke koje proizvodi kombinuje sa sopstvenim vokalom cija se uloga svodi na jos jedan instrument. Sveobuhvatno gledano, muzicari zajednickim snagama sluzeci se svim raspolozivim sredstvima, oslobodjeni stega tradicionalnog dzeza, stvaraju neverovatne i veoma slikovite apstraktne zvucne pejzaze.
Da zakljucim: prisutan je prepoznatljiv nordijski stil, ali je primetan uticaj ostalih muzicara koji daju i malo drugaciji smek celom albumu.
Sve u svemu, CD zasluzuje da se sa uzivanjem slusa i postepeno otkriva. Ono sto je mene najvise privuklo jeste ta karakteristicna crta "odlozenog" uocavanja i prepoznavanja "sitnih zvucnih dragulja" koji ovaj album sa svakim novim slusanjem cine drugacijim i lepsim.