среда, 9. јун 2010.

Preporuka : BILL DIXON, AARON SIEGEL & BEN HALL - Weight/Counterweight [2cd] (Broken Research, 2009)





*****
- Bill Dixon [truba], Aaron Siegel [perkusije] & Ben Hall [perkusije] -

Osamdesetpetogodisnjak koji je i dalje spreman na saradnje koje rezultiraju nepredvidivom muzikom, uvek u misiji pronalazenja originalnog, neponovljivog i uzbudljivog zvuka, pravo je cudo po svim mogucim kriterijumima. Bill Dixon i u svojim poznim godinama, uspeva da privuce paznju auditorijuma koji traga za avanturom. Ovaj vanvremenski umetnik u mladim snagama pronalazi i crpi inspiraciju i snagu. Ovde se ne bih osvrtao na njegov istorijat, zato sto bi to bio Sizifov posao i verovatno bi oduzio tekst u nedogled. Moram da priznam da nisam ni neko ko bi kompetentno mogao da pise o tome. Sa uzivanjem slusam nekolicinu njegovih, posebno svezijih izdanja, kao na primer proslogodisnje 'Tapestries From Small Orchestra'. Kao kruna druzenja sa muzikom majstora je i ovaj album uradjen uz pomoc dvojice perkusionista koji se izdvajaju nekonvencionalnim tretmanom svojih instrumenata. Odmah da se ogradim da ovo definitivno nije CD za one koji preferiraju dzez ispunjen trubackim soliranjima i raskosnim perkusionistickim bravurama. Muzika je atmosfericna, ali ne i bespotrebno kitnjasta. Zvuk je generalno gledano sveden, ogoljen, redukcionisticki "konkretan". Nema ulepsavanja i pretrpavanja zvucnim slojevima koji sustinski nemaju nikakvu svrhu. Nema ni pretenzija da se zadivi publika zanatskim umecem muziciranja bez sustine. Pauze i tisina, bas kao i odmereni zvucni odbljesci imaju pun smisao i mesto u "trodimenzionalnoj" muzici koju nam Dixon i kolege predstavljaju na duplom CD-u. Omot albuma na najbolji nacin docarava estetiku i stil ovog izdanja.
Da zakljucim - Dixon po ko zna koji put do sada pokazuje da nema potrebu da se razmece tehnickim znanjem i bilo kome dokazuje sopstvenu virtuoznost. Za njega i istomisljenike najbitniji je krajnji proizvod, a to je muzika sa sustinom i duhom. U mladjim saradnicima je kao i uvek nasao pravu podrsku.

Preporuka sa zadrskom : KOBOKU SENJU - Selektiv Hogst (Sofa Music, 2010)


- Tetuzi Akiyama [gitara], Toshimaru Nakamura ['no-input mixing board'], Martin Tacks [tuba], Oyvind Lonnig [truba], Espen Reinersen [tenor saksofon i flauta] -

Posle i vise nego fenomenalnog debija trija 'Mural' i nesto slabijeg (bar po meni) rada dueta 'Vertex', etiketa 'Sofa Music' nastavlja sa objavljivanjem eksperimentalnih i beskompromisnih improvizatorskih muzickih dragulja. Ovoga puta u njihovom katalogu nasao se album kvinteta sastavljenog od vedeta japanske i norveske improvizovane muzicke scene. Neobican spoj krajnjeg istoka i severa pokazao se zanimljivim i vrednim paznje. Sedam numera koje cine ovaj CD predstavljaju minimalisticku elektroakusticnu simbiozu zvucnih tekstura, frekvencija, kontrastnih zvucnih detalja i rizicnih zaokreta na putu izmedju tisine i buke, kompozicije i improvizacije. Ovo je muzika koja svakako nije na prvo slusanje. Izuzetno je zahtevna i verovatno mnogima neslusljiva. Muzicari koji cine 'Koboku Senju' su odlicni individualci i iskusni stvaraoci "granicne" muzike. Kada to kazem najvise mislim na japanske eksperimentatore, ali ni ostatak ekipe ne treba zanemariti. Trubac i tenor saksofonista su clanovi dueta 'Streifenjunko', takodje sa debijem izdatim za istu etiketu.

Na kraju ostaje konstatacija da ovakva elektroakusticna improvizovana muzika najbolje prolazi kod publike naoruzane strpljenjem, lisene predrasuda i spremne na zvucne eksperimente.

Najava : MAX RICHTER - Infra (Fat Cat, 2010)



Jeste da je 22. jul relativno daleko, ali ipak bih hteo da najavim izlazak novog albuma vrsnog nemackog kompozitora Max Richtera. Trenutno je to jedini CD ciji izlazak mozete iscekivati sa nestrpljenjem, posebno ako ste ljubitelj savremene klasike koja u manjoj ili vecoj meri koketira sa elektronikom i ambijentalnom muzikom. Ovo je njegov peti zvanicno objavljen album, ako ne racunamo namenske radove za film, pozoriste i sl. Naslovna numera je nastala na osnovu saradnje sa Wayne Macgregorom i Julian Opie, kao muzicka podloga za baletsku predstavu. To je Max Richteru posluzilo kao inspiracija i polazna tacka za dalji rad koji je rezultirao ovim, nadam se vrednim albumom.
Ujedno bih preporucio sva njegova izdanja, bez izuzetka.


*MAX RICHTER [oficijalni sajt]
*MAX RICHTER - Infra
*MAX RICHTER [you tube]